Zadnji dan ljeta. Sunce se polako spušta, djeluje kao da tone u duboko, plavo more, stvarajući zlatan odsjaj na valovima.
Tu smo, moj prvi pokemon i ja. Stojimo na pješćanoj plaži i gledamo sunce kako tone polako. Tiho je. Oko nas nema nikog.
Jedino se čuje žamor valova koji udaraju u plažu. Katkad se poneki goldeen pojavi na površini mora i plašljivo uroni u drugom trenutku.
Tu smo, ja i ti. Nakon toliko vremena, toliko zajedničkih uspomena, toliko svega, došli smo do ovog trenutka.
Ne znam što reći, nisam dobar što se rastanak tiče, a vidim ni tebi ne ide, pomislio sam. Stojiš ispred mene i izbjegavaš moj pogled.
Vjerojatno, jer ne želiš da primjetim, da su i tvoje oči pune suze, kao i moje.
Rastanak, zašto je tako teško pustiti nekoga, do koda nam je uistinu stalo? Pitanje je koje ponavljam u sebi otkad smo stigli na ovaj otok.
Nitko ne zna našu tajnu, nitko nikada neće ni znati. Više si mi od samog pokemona, nadam se da to i sam znaš. Ti si moj najbolji prijatelj i više od toga.
Nažalost ne nalazim najbolje riječi da opišem što osjećam prema tebi. Ali si i ti bez riječi. Stojiš ispred mene i ne znaš što reći.
Nastala je tišina, mrtva tišina. Vjertar je prestao puhati, valovi su nestali, sunce je u potpunosti utonuo u duboko, hadno, tamno more. Ostali smo samo ti i ja.
Kako dalje? Reci mi, kako da te ostavim ovdje i kako krenuti dalje? Moj mali pokemon nije znao odgovoriti na moja pitanja, ali je ipak bio pametniji od mene.
Ustao je na dvije noge i zagrlio me. Ovaj zagrljaj mi više znači od svega. Sjećam se kako si me prvi dan grlio kada mi profesor tebe udjelio. Isti zagrljaj, koje sam tijekom godina osjetio toliko puta, sada se oprašta od mene.
Suze mi kreću, i jedino što se čuje sada, kako udaraju u hladan pijesak. Zanijemio sam. Riječi su suvišne u ovom trenutku. Naše uspomene nikada neće biti izbrisane.
Zapuhao je hladan sjeverni vjetar. Zadrhtao sam, naježio se. Sada je sve tako mračno, hladno. Jedino me tvoj zagrljaj grije. Zagrljaj koji me napušta.
Polako je spustio svoje noge na zemlju, i pogledao me u oči. Pobrisao sam suze, i uzvratio pogled. Osjećaj koji mi taj pogled dao, je nešto svemirski. Osjećam svu tvoju ljubav u ovo trenutku, ali moraš krenuti.
Danas nam se putevi razdvajaju. Krećemo dalje, uspomene ostaju, najljepše dane nikada ne zaboravljamo. Moraš krenuti dalje,
Polako koračiš prema moru, ne mogu to gledati, spustio sam glavu, moje šiške su prekrile moje oči, jedino potočić suza se vidjelo na mom licu, kako teče niz obraz te kako slane suze završavaju na žutom pijesku.
Čuo sam kako je zaplivao u vodi. Podignuo sam glavu i poviknuo: Mudkip! Nikada te neću zaboraviti. Znam, da ćemo se jednog dana opet vidjeti!
Pogledao je još jednom u mene, te okrenu glavu i zaronio. Promatrao sam kružne valove koje je ostavio iza sebe. Kako su se širile vodom postali su sve manje, i polako nestajale.
Nema te više, ali nikada te neću zaboraviti.
Tu smo, moj prvi pokemon i ja. Stojimo na pješćanoj plaži i gledamo sunce kako tone polako. Tiho je. Oko nas nema nikog.
Jedino se čuje žamor valova koji udaraju u plažu. Katkad se poneki goldeen pojavi na površini mora i plašljivo uroni u drugom trenutku.
Tu smo, ja i ti. Nakon toliko vremena, toliko zajedničkih uspomena, toliko svega, došli smo do ovog trenutka.
Ne znam što reći, nisam dobar što se rastanak tiče, a vidim ni tebi ne ide, pomislio sam. Stojiš ispred mene i izbjegavaš moj pogled.
Vjerojatno, jer ne želiš da primjetim, da su i tvoje oči pune suze, kao i moje.
Rastanak, zašto je tako teško pustiti nekoga, do koda nam je uistinu stalo? Pitanje je koje ponavljam u sebi otkad smo stigli na ovaj otok.
Nitko ne zna našu tajnu, nitko nikada neće ni znati. Više si mi od samog pokemona, nadam se da to i sam znaš. Ti si moj najbolji prijatelj i više od toga.
Nažalost ne nalazim najbolje riječi da opišem što osjećam prema tebi. Ali si i ti bez riječi. Stojiš ispred mene i ne znaš što reći.
Nastala je tišina, mrtva tišina. Vjertar je prestao puhati, valovi su nestali, sunce je u potpunosti utonuo u duboko, hadno, tamno more. Ostali smo samo ti i ja.
Kako dalje? Reci mi, kako da te ostavim ovdje i kako krenuti dalje? Moj mali pokemon nije znao odgovoriti na moja pitanja, ali je ipak bio pametniji od mene.
Ustao je na dvije noge i zagrlio me. Ovaj zagrljaj mi više znači od svega. Sjećam se kako si me prvi dan grlio kada mi profesor tebe udjelio. Isti zagrljaj, koje sam tijekom godina osjetio toliko puta, sada se oprašta od mene.
Suze mi kreću, i jedino što se čuje sada, kako udaraju u hladan pijesak. Zanijemio sam. Riječi su suvišne u ovom trenutku. Naše uspomene nikada neće biti izbrisane.
Zapuhao je hladan sjeverni vjetar. Zadrhtao sam, naježio se. Sada je sve tako mračno, hladno. Jedino me tvoj zagrljaj grije. Zagrljaj koji me napušta.
Polako je spustio svoje noge na zemlju, i pogledao me u oči. Pobrisao sam suze, i uzvratio pogled. Osjećaj koji mi taj pogled dao, je nešto svemirski. Osjećam svu tvoju ljubav u ovo trenutku, ali moraš krenuti.
Danas nam se putevi razdvajaju. Krećemo dalje, uspomene ostaju, najljepše dane nikada ne zaboravljamo. Moraš krenuti dalje,
Polako koračiš prema moru, ne mogu to gledati, spustio sam glavu, moje šiške su prekrile moje oči, jedino potočić suza se vidjelo na mom licu, kako teče niz obraz te kako slane suze završavaju na žutom pijesku.
Čuo sam kako je zaplivao u vodi. Podignuo sam glavu i poviknuo: Mudkip! Nikada te neću zaboraviti. Znam, da ćemo se jednog dana opet vidjeti!
Pogledao je još jednom u mene, te okrenu glavu i zaronio. Promatrao sam kružne valove koje je ostavio iza sebe. Kako su se širile vodom postali su sve manje, i polako nestajale.
Nema te više, ali nikada te neću zaboraviti.
